Najdraži stihovi

First topic message reminder :

SLUCAJNO

Slucajno sam te video veceri neke,
slucajno te zavoleo sledeceg dana,
i slucajno si otisla iz mog zivota,
mada razlog za to nisi znala.

Sve je proteklo tako brzo,
slucajno si me ljubila devojko lazna,
zasto sam morao da te zavolim,
kad slucajno si mi bila toliko vazna.

I mrzim,i volim,i tebe nemam,
slucajno mrznja i ljubav se bore,
slucajno ne mogu vise da zivim,
dok gledam druge kako se vole.

I niceg nema,i zvona zvone,
novo je jutro,novi je dan,
hteo bih da sam sve sanjao samo,
al' suvise boli da bio bi san.
Saleal

Kad bi ti znala


Kad bi ti znala da ovo tesko jecanje,
koje stisces svojim rukama,
da ova suza koju brises poljupcima,
dolaze od tebe, jesu ti,
bol, koju si pretvorila u suze moje, jecaje moje.
Tada ne bi vise pitala
proslost, nebesa,
celo, pisma,
sto mi je, zasto trpim.
I potpuno smirena,
u tom dubokom miru svetlosti i znanja
ljubila bi me vise i ocajnicki.
S ocajem coveka
koji nema kod sebe
drugog bica, druge boli:
koji je konacno sam sa svojom patnjom.
Zeljan da nadje utehu
u nekom drugom nestvarnom
za veliku bol koja je tvoja.

Pedro Salinas

Smiraj

Setim se, kako su u ljubavi,
dragi prvi dani.
Kad su ruke tople,
kad se oci slede,
preletajuci one kolutove blede,
oko usana...

Sto drhte, protkani,
mutnom tisinom,
u kojoj su osmeh i tuga pomesani
nesigurno i tamno.

Klatno zvona
tesko i tmurno
u grudi udara me.

Tad se dizem,
i, u mutna oka prozora,
puna sitnih glasova veceri,
sapucem, nesigurno,
i moje ime.

Milos Crnjanski

Ti i ja

Osjecam zivo srebro tvoje biti
zednu kap u svakom zrncu krvi
zivotno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, rasplece i mrvi .

Zelja ti je zarka. Jos nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuse usta.
Ne znam zasto nema medju nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.

Prsti sto bi htjeli da se cvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru drscu - sami su na svijetu
u samoci zudnje, u prokletstvu strasti.

Tijela sto bi htjela da se tijesno zdruse
pretoce u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruse
jer na istom putu imamo dva cilja .

Ti bi htjela vjecno, cemu nema mjere
ja bi dao sve za zanos jednog casa.
Ti sumnjas u trenutak, a ja imam vjere,
u vjecnost trenutka u trenutak spasa.

Dodji sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti lezaj, daj mi svoje krvi.
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toce crvi.

Propadni u meni, pretoci se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak - a vjecnost je siva !!!

Gustav Krklec

Slovo o ljubavi


Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline
mognete li se još ikada sresti.

Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.

Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećeš spasti.

Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma zavoleli zatim i druge.

Ako je želiš bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama radja
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.

Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj i san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.

Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.

Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
medju kojima nema spojenog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.

Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.

Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge –
i osetimo se nesrećni i krivi.

Desanka Maksimovic

Volim


Brodovi - i oni u luke se slise.
Vozovi - na stanicu teraju i oni.
A mene ka tebi nesto tim vise -
jer volim - vuce i goni.
Puskinov vitez u podrum se skriva,
cicija u svome novcu da uziva.
Tako ti se vracam
ja, draga, predano.
Moje je to srce,
s divljenjem ga gledam.
I gar sa sebe spira, brije se i mije.
Tako i ja, tebi vracajuci se,
zar ne odlazim kuci, zar nije ?!
Konacnoj se vracamo meti.
Smrt nezemaljsko narucju veze.
Tako tek sto rastanemo se ja i ti,
nepokolebljivo ti tezim.

Vladimir Majakovski

POPODNEVNA PJESMA

Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kazem: šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oči i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščenićkom mljekarstvu
Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kazem: šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite još ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja baš izlazim - šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve šetao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna
Vozderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba - bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas viđao
Između dva neodređena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašenu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957., 58. i slijedeće
šteta, nepovratno šteta

Ničeg nema, ničeg nema od tebe, od mene....

Dušo moja ...


Dušo moja, ja ne znam više,
koliko dugo ovdje stojim,
dok gledam kako liju kiše,
pod mračnim prozorima tvojim!

Dušo moja, i kada krenem,
htjeo bih opet da se vratim,
ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati!

Ostalo s tobom da te ljubi,
kada si sama i kad je zima,
jer ja sam onaj, koji gubi,
i prije nego išta ima!

Dušo moja, k'o kaplja vode,
i ti se topiš na mom dlanu,
jer stobom dođe, a bez tebe ode,
stotinu dana u jednom danu!

Dušo moja, ti umorna si,
i bez tebe ti ležaj spremam,
na nekoj zvijezdi, što se gasi,
ja tražim svjetlost, koje nema!

Pod hladnim nebom, ispod granja,
Stavit' ćes glavu na moje grudi,
jer ja sam onaj, koji sanja,
i zato necu da te budim!

Ceznja


Danas cu ti dati, kada vece padne,
u svetlosti skromnoj kandila i sveca,
u cistoti duse moje, nekad jadne,
citavu bujicu proletnjega cveca.

U sobi ce biti sumrak, blag ko tvoje
srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svetlim zabljestace boje
U taj svezi trenut prvoga saznanja...

Sve ce biti lepse, sve draze i vise,
noc koja se spusta, svet sto mirno spava,
dugo mrtvo polje na kome mirise
krzljava i retka u busenju trava.

I tako kraj cveca ostacemo sami...
- Prolice se tada, kao bujne kise,
stidljivi sapati u blazenoj tami,
i reci iz kojih prolece mirise...

Milan Rakic

Octavio Paz
(1914-1998)

Meksički pjesnik, kritičar i dramaturg. Dobitnik Nobelove nagrade za literaturu 1990.
Borac u španjolskom građanskom ratu, ambasador u Parizu- Počeo pod utjecajem nadrealizma, ali je s vremenom postajo sve dublji , zalazeći u pitanja ljudske egzistencije: prolaznost, podvojenost bića, otuđenost suvremena čovjeka. Vrlo je značajan i kao pjesnik i kao vrstan esejist. Djela: Zbirke pjesama Korijen čovjekov; Između kamena i cvijeta; Silovito doba; Potpun vjetar.


JESEN

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.

OLUJA

U crnoj planini
Bujica urla visokim glasom
U tom času
Ti hodaš nad ponorima
Po svom usnulom tijelu
Vjetar se u tami bori s tvojim snom
Guštara zelena i bijela
Mladi hrast tisućljetni hrast
Vjetar te rastače i kida i ruši
Otvara ti misao i rasipa je
Vrtlog tvoje oči
Vrtlog tvoj pupak
Vrtlog tvoja udubina
Vjetar te cijedi poput grozda
Oluja u tvom čelu
Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu
Hladi te kao suha grana
Vjetar
U slabinama bujice tvoga sna
Ruke zelene i noge crne
Kroz grlo
Kamena noći
Privezanog za tvoje tijelo
Usnule planine
Bujica urla
Među tvojim bedrima
Monolog kamena i vode
Na obalama tvog čela
Prolaziš kao ptičja rijeka
Šuma sagiba glavu
Poput ranjena bika
Šuma pada na koljena
Pod krilom vjetra
Svakog časa sve viša
Bujica urla
Svakog časa sve dublja
Preko tvog usnula tijela
Svakog časa sve više noć

POVRATAK

Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i mjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.

Napustih red u kojemu svi
od početka početaka iščekuju
ulaznicu, ključ, presudu,
dok razočarana nada čeka
da se otvore vrata vjekova
i da netko rekne: nema više vrata
i nema vjekova.

Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.

Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale
I odmah iza pustinje i ruševina
more, a iznad mora crno nebo,
beskrajna ploča s izlizanim slovima:
zvijezde mi ništa ne otkriše.

Stigoh na kraj. Vrata oborena
i anđeo bez mača, pospan.
Unutra, vrt: ispremiješano lišće,
disanje gotovo živa kamenja,
dremovnost magnolija i gola svjetlost
među istetoviranim deblima.

Voda s četiri ruke zagrljena
sa zelenom i rujnom livadom.
Po sredini, stablo i djevojka,
kosa od ptica i ognja.

Golota me nije smetala:
već bijah kao zrak i voda.
Pod zelenom svjetlošću stabla,
usnulo u travi,
bijaše dugo pero,
ostavljeno od vjetra, bijelo.

Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode
izazva moju žeđ i tad me njena prozirnost
pozove da se promatram.
Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini,
jedna svinuta žeđ i jedna razbita usta,
- o stari pohlepniče, trsu, besmislena vatro!
Pokrih svoju golotu. Krenuh polako.

Anđeo se smiješio.
Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.

Vjetar i pijesak bijahu moje riječi:
ne živimo; vrijeme naš život živi.

TIŠINA

Kao što iz dna glazbe izvire nota
koja drhteći raste i postaje sve tanja
sve dok u dragoj glazbi ne zanijemi,
tako iz dna tišine
izvire draga tišina, oštri toranj, sablja
i diže se i raste i zanosi nas,
i dok se uzdižu padaju
sjećanja, nade,
male i velike laži,
i hoćemo da kriknemo, ali se u grlu
rasprši krik:
uviremo u tišinu
gdje tišine postaju nijeme.

ZAPISANO ZELENOM TINTOM

Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade,
krošnje gdje pjevaju slova,
riječi koje su stabla,
rečenice koje su zelena zviježđa.

Pusti da moje riječi,o bijela, siđu i pokriju te
kao kiša lišća snježno polje,
kao bršljan statuu,
kao titnta stranicu.

Ruke,struk, vrat, grudi,
čelo čisto kao more,
potiljak jesenske šume,
zube koji grickaju vlat trave.

Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo,
kao tijelo stabla u pupanju.
Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci:
pogledaj nebo kako je zelenim zvijezdama tetovirano.

Putnik

Idem slobodno,
niko mi nije odneo,
da ljubim, tuznu moc.
Rasirim ruke, ali ne u zore
nego u more i noc.

Osmehom ulazim, stig'o ma kud,
u tuzne i bolne jave.
Kad volim, meni i gresi svud
nebesa pletu,
oko radosno pognute glave.

Ostavljam bolnim osmehom san,
da prodje i ode i mre.
Ljubav je put beskrajan
na kom je dozvoljeno sve.

Ne zalim ni tebe ni sebe ja,
i smesim se na daljine.
Umor mi samo u ocima sja,
i sve sto istem od tebe
to je: casak-dva
tisine, tisine.

Milos Crnjanski

Uspavanka

Kad suma svene
ostace nad njom zvezde rumene.
Poneces svud, posla ma kud,
samo srce svoje gorko.

Vetar studeni duse, ne stidi se mene,
nema duse,
ni zakona ni casti,
nad bolom ima vlasti
jos samo telo golo.

Sve sto sam voleo
umrlo je vicuci ime moje,
i ja mu ne mogah pomoci.

Zbaci odelo svoje.
U celoj zvezdanoj noci
jedina radost nad bolom
u telu tvom je golom.
Sve nam dopusta tuga.

Milos Crnjanski

Stojan Simic Krpica

Ana,
moja
dragana


Volim
te
cistom
ljubavlju,
ne fizickom,
ne intelektualnom,
vec
duhovnom
ljubavlju,

ana,
vidim
te
u
svemu
i
svuda,

Ana,
ne mogu
da ne mislim
na tebe,
sve
vrijeme
zeleci
tvoju
srecu,

Ana,
ako
hoces
nadji
nekog
drugog
i
udaj
se
za
njega,
ako ce
te
to
usreciti,

Ana,
umrijecu
za
tebe
i
za
tog
drugog,
ako
ce
te
to
usreciti.

Jesenjin

* * *

Ti me ne volis i ne zelis, zar
lep nisam nimalo, mala?
Ne gledajuci, od strasti uz zar
na rame mi je tvoja ruka pala.

Sa kezenjem, mlada, osecajnim
ja s tobom nisam ni nezan ni zao.
Koliko si ih milovala sjajnih?
Ko ti je sve dosad ruke, usne dao?

Znam, oni su prosli kao sanke, mila,
ne dodirnuvsi tvoj oganj u snima,
na kolenima mnogima si bila,
a sada, evo, sedis na mojima.

Neka ti oci trepavica rubi,
neka ti u misli dodje drugi neko.
Ta i ja te bas jako ne ljubim
tonuc u nesto drago i daleko.

Ovu vatru sudbinom ocajno
ne zovi, veza lakoumna to je.
Kao sto smo se susreli slucajno
rastacemo se uz smesak nas dvoje.

Svojim putem otici ces u smiraj
da prokockas dane i plac novi.
neljubljene samo ti ne diraj,
negorene nikako ne zovi.

U corsokaku s drugim ces se naci,
o ljubavi brbljajuc bez svesti.
Tad cu mozda u setnju izaci
i sa tobom ponova se sresti.

Blize pleca okrenuvsi drugom
i malo se pognuv ne misleci.
“Dobro vece”, reci ces mi s tugom.
“Dobro vece, mis” i ja cu reci.

I nista nece dusu da zanjise.
Nit u drhtanje moze da je svali.
Ko je ljubio, taj ne ljubi vise.
Izgorelog niko ne zapali.

Vrt

Ni hiljade i hiljade godina
ne bi dovoljne bile
da se opise taj trenutak vecnosti..
kada si me ti poljubila,
kada sam te ja poljubio,jednog zimskog praskozorja
u praku Monsuri,
u Parizu,
u Parizu na Zemlji,
na Zemlji
koja je jedno nebesko telo

Zak Prever

Ljubavno prostranstvo

Volim te samo toliko koliko mogu da te prežalim
Od težine reči vazduh se sabija
i naša ljubav se puni ekrazitom

Što god si dalje
to je veći prostor što pripada nama
i svet izgleda pitom

Ako si kraj mora
do mora sve je naše

Ako si na vrh planine
ili na starom mestu u aleji
ili u prošlosti s robljem u Misiru
ili u budućnosti na Kasiopeji

Što god si dalje
to je veći prostor što pripada nama

To prostranstvo opravdava postojanje moje duše
među drugim svetinjama.

Duško Trifunović