PSIHOANALIZA

Psihoanaliza je metod psihološkog pretraživanja koji ima za cilj da dokuči podsvjesno značenje ljudskog ponašanja, a čije se osnove nalaze u psihološkom životu koji je formulisao Frojd.

Edipov kompleks
Edipov kompleks je skup ljubavnih i neprijateljskih osjećanja koje svako dijete osjeća prema roditeljima (seksualna naklonost ka roditelju suprotnog pola i mržnja prema roditelju istog pola koji se doživljava kao suparnik).Normalni ishod Edipovog kompleksa je identifikacija sa roditeljem istig pola.

Mit o Edipu
Edip, heroj iz grčke mitologije, sin Laja, kralja Tebe i Jokaste.Prorokovano je da će ubiti svog oca i oženiti se sa majkom. Jednog dana posjetio ga je prorok sa Delfa i savjetovao mu da bježi kako bi izbjegao nesreću o kojoj je davno Laj bio obavješten. Na putu prema Tebi posvađao se sa jednim putnikom i ubio ga: to je bio njegov otac. Zatim je otišao u Tebu gdje je Sfinga terorisala stanovništvo i proždirala prolaznike koji nisu znali da riješe njene zagonetke.Edip, pošto je znao odgovor, poslao je Sfingu u smrt.Stanovnici Tebe su ga proglasili kraljem i dali mu Jokastu za ženu. Prema Sofoklu, kada je Edip saznao da je počinio incest kao što je prorokovano, iskopao je sebi oči i u pratnji kćerke Antigone lutao je po svijetu, a zatim se zaustavio na Kolonu gdje je i umro.

Od 1902, u Frojdovom stanu, srijedom sastaju se pripadnici jedne grupe ljekara da bi proučavali psihoanalizu. Ubrzo će se toj grupi pridružiti A. Adler, S. Blojer, a zatim i njegov asistent K. G. Jung, koji će ubrzo pokazati živo interesovanje za frojdovska otkrića. Jung prati Frojda na njegovom putovanju po SAD (1908.). Godine 1910, tokom drugog kongresa psihoanalize u Nirnbergu, osnovana je Internacionalna Psihoanalitička Asocijacija (IPA).U dva navrata došlo je do isključenja došlo je do isključenja iz članstva, čiji je inicijator bio sam Frojd, prvi put Adlera (1911.) i Junga (1913.) i drugi put Ranka (1924.) i Ferencija (1929.). Što se prvih isključenja tiče, razmimoilaženje je nastalo u vezi shvatanja značaja seksualnosti kao jedinog uzročnika u psihoanalizi; a što se tiče drugih, različitost pogleda je nastala u vezi sa praktičnim pitanjima, vezanim za teoriju regresije i traumatizma.Najvjerniji Frojdovi sljedbenici su K. Abraham u Berlinu i E. Džons u Londonu. Beč, Frojdov grad ostaje u centru pokreta kojem je V. Rajh pristupio 1920, sve dok nacizam nije primorao veliki broj psihoanalitičara da emigriraju, prije svega u SAD.U toj zemlji će se psihoanaliza najbolje ustoličiti, postajući sa H. Hartmanom ego - psihologija.

U socijalističkim zemljama, psihoanaliza je u potpunosti isključena kao buržoaska i reakcionarna nauka. U Velikoj Britaniji dolazi do značajnog teorijskog dostignuća: sa Melanijom Klajn načinjen je suštinski korak u teoriji preedipovskih stadijuma; radovi D. V. Vinikota, V. Bajona i D.Melcera uvrštavaju se u radove koji slijede rad M. Klajn omogućavajući prije svega pristup psihozama. U Francuskoj je bilo potrebno da se sčeka 1923. da bi se Frojdova djela prevela i 1926. da bi se osnovalo Psihoanalitičko društvo Pariza. Istorijat psihoanalitičkog pokreta je plodan po podjelama, od 1933, a pogotovo sa Žakom Lakanom, i od 1953. do 1981. i poslije toga. Danas u Francuskoj ne postoji ni jedan pravilnik profesije psihoanalitičara.


Zigmund Frojd
FROJD, Sigmund (Freud Sidmund), austrijski ljekar (Frajberg, danas Pribor, Moravska, 1856 - London, 1939), utemeljivač psihoanalize. Nakon Frojda, svijest predstavlja samo dio psihološkog života, čiji se drugi dio, odlučujući, nalazi u nesvjesnom.Frojd zasniva novu disciplinu, psihoanalizu i razvija novu koncepciju o čovjeku.


Obrazovanje

Potekao je iz jevrejske građanske porodice srednjeg staleža. Imao je samo četiri godine, kada se porodica nastanjuje u Beču. Poslije sjajnog školovanja, 1876. u laboratoriju fiziologa Brikea, gdje nastavlja istraživanja u vezi sa anatomskom patologijom i fiziologijom nervnog sistema kod čovjeka. Razvija prijateljstvo sa J. Brojerom, koji je od njega stariji četrnaest godina. Nakon studija medicine, 1883, stupa u psihijatrijsku službu. Zadužen za studiju o kokainu, otkriva, 1884, njegove analgetske odlike, predosjeća njegova anasteziološka svojstva i iskušava ga na sebi. Jedna mu stipendija omogućuje da 1885. ode u Pariz na staž kod Šarkoa u Salpetrijeru. Tamo posmatra manifestacije histerije i efekte hipnoze i sugestije. Saprivatnom praksom počinje 1886.godine. U oktobru iste godine, ženi se Martom Bernajs, sa kojom je vjeren od 1882. godine. Ona će mu roditi šestoro djece, među kojima Anu, rođenu 1895, koja će ga cijeli život pratiti i specijalizovati se za dječiju psihoanalizu. Frojd sebi stvara klijentelu među "nervno oboljelima", većiom od histerije, koje liječi, kao što se u to vrijeme obično činilo, elektroterapijom i hipnozom. Prevod Berhajmove knjige O sugestiji i hipnotičkim i budnim stanjima objavljuje 1888. godine. U 1895, odustaje od hipnoze u krist metode slobodnih asocijacija i objavljuje, u saradnji sa Brojerom, Studije o histeriji, djelo veoma loše primljeno u medicinskim krugovima. Tu već nalazimo osnovne principe psihoanalize, pojmove nesvjesnog, supstitucije, negacije, odbacivanja. Tokom 1896. raskida svoju saradnju sa Brojerom.


Rađanje nesvjesnog i psihoanalize

Nakon raskida sea Brojerom, Frojd svoj put nastavlja sam. Prepiska sa V. Flisom odigraće ključnu ulogu u njegovoj autoanalizi.U oktobru 1897. otkriva Edipov kompleks.Tokom 1899. se pojavljuju njegovi prvi značajni tekstovi.U 1900. Frojd počinje analizu Dore.U 1901. objavljuje San i njegovo tumačenje i piše Fragment jedne analize histerije, u komeanalizira traumatsku funkciju seksualnosti u histeriji, kao i ulogu homoseksualnosti.Tada je psihoanaliza već postala teorija funkcionisanja društvenog sklopa. Bečko Psihoanalitičko društvo osnovano je 1908; ali, udruženje analitičara se već formiralo oko S. Frojda. Počev od 1902, "Psihološko društvo srijedom" okupilo je svoje prve učenike: naročito P. Ferderna, O. Ranka, V. Štekela, A. Adlera.Frojd se od 1904. dopisuje sa E. Blojerom i 1907. prima u posjetu njegovog asistenta, K.G. Junga, koji će iste godine u Cirihu osnovati Društvo Frojd.


Pobjednička teorija

Jung učestvuje na prvom kongrasu psihoanalize u Salcburgu (1908) i prati Frojda u SAD na niz predavanja o psihoanalizi (1909).U Nirnbergu se 1910. održava drugi kongres psihoanalize, koji osniva Međonarodnu psihoanalitičku asocijaciju. Mjesto predsjednika je povjereno Jungu.Međutim, širenjem institucije analize, dolazi i do prekida podjela između Frojda i njegovih bliskih učenika, naročito Junga.Kasnije će se razići sa Rankom (1924), a zatim i sa Šandorom Ferencijem (1929).


Prerade i dodavanja

Od 1912. Frojd se bavi pitanjem oca, na koje će se vratiti 1939. u djelu Mojsije i monoteizam. Pojmove nagona života (Eros) i nagona smrti (Tanatos), principa realnosti i principa zadovoljstva, uvodi 1920, pa predlaže novi model društvenog sklopa u kome se pojavljuje Ego, Id i Superego. Teorija Ega i prepznavanja biće jedna od osnovnih tema Kolektivne psihologije i analize Ega (1921).Frojd se u to vrijeme, takođe, okreće velikim problemima civilizacije.Buduć nost jedne iluzije proučava problem religije.Ali tek u djelu Slabost civilizacije, on najeksplicitnije razvija svoju koncepciju svijeta, naglašavajući podvragavanje civilizacije ekonomskim neumitnostima koje nameću težak danak ne samo seksualnosti, već i agresivnosti, zarad malo sigurnosti.Frojd se 1923. podvrgava prvoj hiruškoj operaciji zbog raka na vilici. Nacisti spaljuju njegova djela u Berlinu, ali on 1938. napušta Beč i nastanjuje se u Londonu.Frojd će gotovo sve do same smrti, u septembru 1939, nastaviti da liječi pacijente.

PSIHOANALIZA

Velike frojdovske hipoteze

Psihoanaliza polazi od postulata po kojem sve što se odvija u snovima, nosi u sebi dimenziju koja ne izbija na površinu.To je podsvijest, rezultat niza događaja koji su se desili u ranom djetinjstvu, a možda čak i ranije, u neposrednoj sprezi sa razvojem seksualnosti u širokom smislu, prvo kroz oralnu i analnu fazu razvoja.Ti slučajevi su cenzurisani.Oko treće godine dijete otkriva razliku među polovima.Ono, dakle, proživljava u tim prvim godinama ključne događaje, koji se možda nikad nisu realno desili, ali koji dotiču njegovu svijest: predstava koitusa (lat.coire, ići zajedno;sparivanje mužijaka i ženke, kod životinjskih vrsta i kod čovjeka) i kastracija (odstranjenje ili uništenje reproduktivnog organa, kod bilo kog pola). Za malog dječka, u pitanju je pretnja odsjecanjem polnog organa kao kaznom za njegovu masturbaciju, koja je za njega normalno pražnjenje edipovske požude. Za malu djevojčicu, saznanje o "onome što joj nedostaje" vodi je ka želji za penisom, odnosno od seksualnosti ka želji da ima dijete od svog oca, što je zapravo uvod u normalan razvoj heteroseksualnosti.Po Žaku Lakanu, kastracija je zamišljeni događaj koji povlači za sobom potčinjavanje subjekta simbolu, odnosno govoru.Putem govora prepliću se denominacije srodstva i zabrana.Za malog dječaka, društvene zabrane, čak i neformulisane, su u korjrnu potiskivanja predstava vezanih za seksualnost u podsvijesti, koja će biti ispunjena značajnim energetskim nabojem.Ono što je bilo potisnuto teži uvijek da se vrati u obliku simptoma (grč. sumptoma, koincidencija; subjektivni fenomen koji otkriva funkcionalni poremećaj ili povredu), lapsusa (lat. lapsus, klizanje; omaške učinjene pri govoru ili pri pisanju, koje podrazumjevaju brzu ispravku: Frojd smatra da lapsusi nastaju usled javljanja nesvjesnih želja), snova, itd.To je skup sukoba koje čine ljudsku ličnost.Frojd je osmislio dva opisa psihičkog aparata ("topika"): prvi, dijeli "ja" na podsvijest, predsvijest i svijest; drugi na Id, Ego i Superego.Edipov kompleks predstavlja fundamentalno otkriće, ljubomora koju dijete osjeća prema roditelju istog pola i nepriznata želja da ga eliminiše, a zatim zauzme njegovo mjesto.Taj sukob je u osnovi neuroza kada Edip ne pronalazi povoljan ishod, a nastaje kada se subjekt okreće ka drugim objektima.


Analitička seansa i osnovna pravila analize

Neuroze, ali takođe i neke druge psihičke napetosti koje su u osnovi lošeg zdravstvenog stanja odraslog subjekta, mogu da ga navedu da konsultuje stručnjaka za psihoanalizu i osobu koja je i sama bila podvrgnuta psihoanalizi i koja je samim tim u principu sposobna da sluša pacijenta sa psihičkim problemima.Tokom analitičke seanse, asocijacije pacijenta između iskazanih i proživljenih, a zaboravljenih elemenata, omogućavaju mu da vrati unazad tok procesa potiskivanja i da se izvuku na svjetlost dana nesvjesni događaji.Prvo i osnovno pravilo psihoanalize je slobodna asocijacija: pacijent je zamoljen da se opusti i da kaže sve što mu prolazi kroz glavu, čak i ono što bude smatrao nepotrebnim, nepodesnim ili čak glupim.Od njega se samo zahtjeva da ne zamaruje ili sputava nijednu misao, bila ona sramna ili mučna.Rekonstrukcija priče pacijenta, pomoću potisnutog sjećanja stvara uslove za nestanak simptoma.


Pa ipak, takav postupak se susreće sa dva problema: otporom i transferom ( Transfer je uticaj neke intelektualne ili fizičke aktivnosti na neku drugu koja joj slijedi, bilo da je mijenja u pozitivnom * pozitivni transfer* ili negativnom * negativni transfer* smislu). Pacijent ubrzo nakon početka seanse nije u stanju da pusti misao da slobodno teče: pruža otpor njihovom prizivanju.Uporedo sa tim dolazi do prenosa nježnih ili neprijateljskih osjećanja vezanih za samu analizu (ali ne obavezno i za analitičara).Otpor postaje tada izraz transfera: analiza tada zaista počinje sa uvođenjem u igru, u život pacijenta, ponavljanje, nekad već proživljenih situacija koje prevazilaze kako pacijenta, tako i psihoanalitičara.Da bi se kontrolisalo to ponavljanje, potrebno je da se slijede druga dva pravila: 1. Smatra se da treba uzeti u obzir sve što proističe iz same analize, jer sve čini dio simptoma na kojem pacijent mora da radi da bi ga se oslobodio tako što će postati svjestan njega; 2. Analitičar ima težak zadatak da dopusti ili ne dopusti transfer, odnosno analizu, pošto neke osobe nisu spremne da se tome podvrgnu.Odgovornost analitičara je u tome da mora da zna prepoznati u kojim situacijama on smatra da može da podrži transfer, što je ostavljeno njegovom prethodnom iskustvu i njegovoj intuiciji vezanoj za njegove lične procese nesvjesnog (kontra transfer).

...Freudova spremnost i predspremnost je impozantna. Ja sam do-skora bio jedan od njegovih averzista ali tom austrijancu se mora kapa skinuti i pozeljeti mir vjecni jer je ostaviosmjernice jake, do nas je da ih sagledamo u pravo vrijeme i oprezno jer do mnogih saznanja dolazio je sopstvenim rizicima ???

jer je ostaviosmjernice jake

Upravo tako i ja mislim... Smernice jesu jake, ali treba ići mnogo dalje...

...o freudovom poimanju spoljnog i unutrasnjeg tj. osvjetljavanju podsvjesnog , ja imam sasvim moje prilazenje i cijenim nekog , koliko je sveo podsvjesno na minimun ...znam da su sumnive ove rijeci ali podsvijest shvatam kao gurnutu stvarnost pod krevet i to cekanje 'boljeg' vremena je samo nemoc suocenja sa stvarnoscu svoji izvira i poriva...covjeku se lako boriti sa sumnjivoscu ako je cist u svim sanjanjima sa otvorenim ocima ...

Ipak, bez obzira na sve mislim da podsvest nije baš tako, maleni igrač-jer ona je riznica i lošeg i dobrog, nema svest da sudi o tome šta je svesti dobro, ali zato mi sami možemo je navići-reorganizovati, tako da nam u svest izbacuje samo pozitivne stvari. Znam mukotrpan je to posao i način , ali vredi se potruditi,,,

Admin ::Ipak, bez obzira na sve mislim da podsvest nije baš tako, maleni igrač-jer ona je riznica i lošeg i dobrog, nema svest da sudi o tome šta je svesti dobro, ali zato mi sami možemo je navići-reorganizovati, tako da nam u svest izbacuje samo pozitivne stvari. Znam mukotrpan je to posao i način , ali vredi se potruditi,,,

El Komandante,
-podsvijest smatram kao oblast koja jos nije dosla do svojih ostvarenja tj. Covjek jos ne moze ukrotiti svoje porive i tabue koji su prisutni .Desavaju se zakulisne stvari svakog dana i saznajemo samo po-neke . Freud je pokusao i dosta toga je markirao . Ja licno mislim da se podsvijest tanji proporcionalno sa snagom licnosti koja moze kontrolisati lavine tog Crnog kontinenta . Etika i dogovorna obicajna praksa su stvoreni upravo usljed ove 'Nemani ' ...???

ne bih se složila sa tobom, jer osim ovog postoje i tumačenja koje podržavaju sasvim drugačija shvatanja i poimanja-stoga-kome verovati'

Admin ::ne bih se složila sa tobom, jer osim ovog postoje i tumačenja koje podržavaju sasvim drugačija shvatanja i poimanja-stoga-kome verovati'

...ne bi slozila. "
-nije dovoljno, el-Komandante , moras iznijeti i posluziti tezu , da bih se uvjerio ili ne...

Karl Gustav Jung





Carl Gustav Jung





Doktorirao je medicinu u Baselu. Godine 1904. razradio je metodu testiranja koja je postala standardni postupak u otkrivanju "kompleksa". Začetnik je tzv. analitičke psihologije
u kojoj se razlikuju dva sloja nesvjesnoga : osobno nesvjesno i
kolektivno nesvjesno (rjeđe korišteni naziv je "arhetipska
psihologija"- no, taj se nazivak rabi i za varijantu jungovske
psihologije koju je razvio moderni Jungov nastavljač James Hillman). Jungova psihologija dala je značajne rezultate u interpretaciji mitoloških i religijskih simbola. Njegova djela imaju snažan utjecaj u mnogim područjima kulturnog stvaralaštva (Jungov je utjecaj vidljiv, npr. u djelima Mircea Eliadea, Josepha Campbella, Ericha Neumanna, Hermanna Hessea,..).

Osnove Jungove psihologije


Jung je svoju inačicu psihoanalize razvijao nakon raskida s Freudom,
praktički do konca života. Budući da je neke od osnovnih pojmova
mijenjao tijekom vremena, te da se u korpusu njegovih sabranih djela
može naći više zbunjujuće protuslovnih definicija temeljnih ideja,
ovdje će biti prikazani temeljci Jungove psihologije u njenom završnome
obliku. Također, Jungova psihologija opterećena je i nazovislovnom
zbrkom: najčešći pojam u porabi je «analitička psihologija», katkad
«dubinska psihologija», a nerijetko (što je, možda, i najprimjereniji
nazivak) i «arhetipska psihologija»- iako se taj termin koristi i za
opis oblika psihologije što ga je razvio Jungov učenik James Hillman.
Jungov model psihe uključuje nekoliko glavnih sastavnica:

• ego ili svjesno biće- identično Freudovoj definiciji ega
  

• osobno nesvjesno ili dinamičko skladište poriva, frustracija, strepnji i želja pojedinca
  

• kolektivno nesvjesno ili, po Jungu, rezervoar nesvjesnih sadržaja nastao tijekom ljudske evolucije
  

Posljednji dio je i najkontroverzniji, te odvaja Jungovu psihologiju
od ostalih varijanti psihoanalize i približava ju drevnim okultnim i
mudrosnim učenjima. Po istraživanjima povjesničara Jungove misli,
izgleda da su se dva toka susrela u Jungovoj definiciji kolektivnoga
nesvjesnoga: zastarjela vitalistička medicina kakva se poučavala na
sveučilištu u Zurichu
koncem 19. stoljeća i u kojoj se sreće pojam «praslika» (Urbilder) što
navodno generiraju osobne ljudske sklonosti; druga je indijska
upanišadska tradicija, te zapadne okultne struje gnoze, hermetizma i alkemije. Jung je kolektivno nesvjesno u početku zamišljao kao skladište nesvjesnih psihičkih sadržaja koji bi bili odlika pojedinih nacija, «rasa» ili kultura, u skladu s neoromantičnim razmišljanjima početka 20. stoljeća. Po tom bi, npr. kolektivno nesvjesno kod psihoanalize Francuza uzrokovalo pojavu drugačijih svjesnih psiholoških obrazaca nego kod, recimo, Norvežana.
No, Jung je vrlo brzo napustio tu sklisku definiciju i prihvatio onu
kojoj bi primjereniji naziv bio univerzalno nesvjesno. Po Jungu,
kolektivno nesvjesno sadrži četiri arhetipa ili univerzalna praoblika
ili obrasca: Jastvo, Animus, Anima i Sjena (doduše, Jung na drugim
mjestima piše da arhetipova ima bezbroj, ponekad pak Sjenu ne stavlja
među arhetipove, a Personu da. No, ovdje će biti dana definicija koja
se najčešće sreće.). Ti su arhetipovi nalik na ideje ili forme u Platonovoj
filozofiji (samo se kod Junga ne mogu izravno percipirati, nego tek u
manifestacijama). Poznavatelji zapadnoga okultizma prepoznaju u
Jungovom pojmu kolektivnoga nesvjesnoga kauzalni plan teozofa, noetički
svijet hermetika te prvu hipostazu neoplatonika.
Arhetipovi su sljedeći:

• Jastvo ili «pravi ja» osobe, nadosobni je centar psihe koji ju, na
  paradoksalni način, i sadrži. Jung ga je izrijekom izjednačio s Atmanom
  iz Chandogya upanišade, Buddha prirodom iz tekstova Zen budizma, Lapisom alkemičara i Nousom Plotina. U tradicijama se, po Jungu, Jastvo manifestira najčešće kao primordijalni čovjek, Adam Kadmon u kabalističkom judaizmu, Mahapurusha u hinduizmu, Antropos u gnosticizmu, Krist kao Logos u kršćanstvu te Buda u budizmu.
  

• Animus je praslika muškarca u ženi
  

• Anima je praslika žene u muškarcu
  

• Sjena je središnja zaprjeka koja koči i uništava pojedinca,
  «unutarnji Đavo»- suma autodestruktivnih i konstriktivnih energija
  nesvjesnoga
  

Po Jungu, arhetipovi se ukazuju u snovima, sanjarenjima, slobodnim
asocijacijama preko simbola među kojima su najpoznatiji mudri starac
(za Jastvo), kralj (može biti Jastvo, a i Animus- ovisno o surječju),
kraljica (Jastvo, ali i Anima) i sl. Također, važnu ulogu u Jungovoj
psihologiji ima Persona ili maska- lik koji osobnost/personalnost
«navlači» ili su u nj «uvlači» , uglavnom nesvjesno, tijekom saobraćaja
s drugim ljudima i u prilagodbi raznim životnim situacijama. Persona
je, esencijalno, uloga ili maska koju osobnost igra u životu (otac,
domaćica, službenik, vojnik,..).
Cijela se Jungova psihologija može sažetu u jednu riječ:
individuacija. Individuacija je rast personalnosti koja, u iskustvima i
dramama života, kroz susret s arhetipovima dolazi do ostvarene zrelosti
i cjelovitosti. Po Jungu, njegova je vrsta psihologije namijenjena više
ljudima zrelije dobi koji su realizirali svoje osobne ambicije (seks, karijera, obitelj,
društveno priznanje) te se, zasićeni životnim iskustvima, nalaze na
pragu duhovne krize i propitivanja onoga što se često zove «smisao
života». Potencijalni prigovor da, tako definiranoj, njegovoj
psihologiji nedostaje univerzalnost Jung je otklonio tvrdnjom da i
mladi ljudi mogu osjećati snažan poriv za individuacijom, no da se to
ipak češće događa u zrelije životno doba: izuzetci bi bili veoma rano
psihički razvijeni pojedinci, te ljudi takve psihološke konstitucije
kojima su stalnice ljudskoga postojanja-obitelj i karijera- u drugome
planu. Sam je Jung prihvatio Freudov obrazac formiranja osobnosti u
ranim fazama djetinjstva,
no inzistirao je na tome da je Freudova cjelokupna vizura ograničena i
plošna: po Jungu, Freud je u skladu s mehaničko-materijalističkom paradigmom
i svojim «hidrauličkim» modelom psihe zapravo nametnuo parcijalno
vrijednu interpretaciju životnoga rasta kao univerzalnu-ili, stigavši
na pola puta, pomislio je da je prešao sav put.
Jungov obrazac psihičkoga rasta, inkorporirajući Freudov,
predstavlja pojedinca kao biće koje, svjesno i nesvjesno, stremi
ozbiljenju stanja punoće sebstva (nešto nalik na diktum iz Shakespeareovog "Hamleta"-
"Budi vjeran svom istinskomu Ja"). Individuacija je proces u kojem
čovjek, apsorbirajući psihičke energije što emaniraju iz arhetipova
kolektivnoga nesvjesnog u svjesno iskustvo, te nadvladavajući
opstrukciju unutarnjega neprijatelja ili Sjene i time ekspandirajući
polje ego-personalnosti, raste do vrhunca susreta sa simbolima Jastva
(često prikazanima u likovima osnivača religija poput Krista, no,
nerijetko u slikama cjelovitosti kakve je Jung našao u hinduističkim i
budističkim mandalama, geometrijski pravilnim i zaokruženim figurama), ostvarujući time istinski životno ispunjenje i cjelovitost.
U Jungovoj se psihologiji pojavljuju, kao temeljni, još dva pojma:
psihoidnost zbilje i sinkronost ili sinkronicitet. Prvi je Jung
definirao metaforički: po njegovoj su izrijeci psiha
i fizička stvarnost lice i naličje istoga novčića. Ako se išta suvislo
da iščitati iz te tvrdnje, izgleda je je, bar u naznakama, kod Junga
postojala sklonost objektivnom idealizmu: budući da tvarna zbilja
nije projekcija psihe, niti je psiha manifestacija oblika
visokoorganizirane tvari (stari problem um/mozak)- najrealnije je reći
da po Jungu fundamentalna zbilja obuhvaća i sadrži kako mentalne tako i
materijalne elemente, no jedan ne proizlazi iz drugoga. Ovaj
svjetonazor, koji je zapravo nejasan ontološki
i metafizički iskaz, Jung nije do konca razjasnio. Sukladno toj
metafizici, Jung je postulirao i novi prirodni zakon- sinkronost. Po
njemu, radi se o akauzalnim vezama među pojavama u materijalnom
univerzumu i ljudskim psihičkim doživljajima- opet, ovdje pojave idu
«jedna uz drugu» a ne proistječu jedna iz druge. Ilustracije su
najčešće iz područja parapsihologije (telepatija, prekognicija, ..) te disciplina kao astrologija ili I Ching.
Status Jungove psihologije u novije vrijeme ne može se jednoznačno odrediti, no zorna su bar dva trenda: po znanstveno, pa i scijentistički
orijentiranim psiholozima Jung zapravo i nije psiholog nego moderno
utjelovljenje okultnoga metafizičara, žreca i proroka. Po tom je
poimanju cijela zgrada Jungove psihologije bezvrijedno okultno
petljanje, i kao sustav još ranjivija na kritiku od Freudove, u dobroj
mjeri diskreditirane psihoanalize. Budući da su empirijske i
kvantitativne paradigme doživjele procvat u zadnjim desetljećima (kognitivna znanost, medicinsko imaginiranje mozga, neuropsihologija, računalne simulacije biokemijskih uzroka mentalnih poremećaja,..),
Jungov pristup se u novom ozračju doima beznadno zastarjelim i
neznanstvenim. S druge strane, Jungovi su sljedbenici uspjeli u
integraciji analitičke psihologije
u psihijatrijske nastavne planove u većini zapadnih sveučilišta, pa je
Jungov pristup zadobio stanovitu akademsku respektabilnost. No, glavni
utjecaj Junga nije u području medicine ili psihijatrijske terapije
(uostalom, velik je dio jungovskih analitičara stekao diplome ne na
medicinskim studijama, nego na umjetničkima i sličnim specijaliziranima
institutima), već u širem području kulture, a napose u interpretaciji
mitologije, te kao inspiracija u poljima književnosti, filma, vizualnih umjetnosti i sl. Simultano sa slabljenjem utjecaja u znanstvenim krugovima informatičkoga doba, Jungova nazočnost neprekidno raste u svim porama humanistike, a posebice u onome dijelu opće kulturi modernoga doba zasićenome dominantnim materijalizmom i scijentizmom.

...K.G.Jung je iskoristio genijalnost i bolest jedne ruske 'princese' i zloupotrebom svega...njene ideje, vivi-experiment, a najgore je sto nije se pozivao na njene postupke u slucaju sebe...emisiju sam gledao u CH, a svajcarci ne bi prema svom gradjaninu tako postupili , da tako nije bilo ....

Nisam znala taj detalj, ali moram priznati da su zeorije genijalne, sad njegove ili njene, tu ne možemo ništa, ali teorije možemo rasuđivati, kritikovati, prihvatiti, ili ne....

Sigmund Freud (Sigmund Frojd) - Kultura i psihoanaliza - Radmila Stojanović

Povodom 150 godina od rođenja Sigmunda Freuda

Sigmund Frojd, jedan od najznačajnijih mislilaca XX veka, uticajna i impresivna figura u istoriji psihologije, osnivač psihoanalize, ali i njen glavni predstavnik. Smatra se da je psihoanaliza, «treća uvreda čovečanstvu» njegovo životno delo.

Psihoanaliza je pravac koji je potekao iz psihijatrije. Poznata je kao teorija koja se bavi istraživanjem nesvesnog dela čovekove psihe. Pored toga, ona proučava nagonsku intencionalnost i emocionalne ekvivalente. Prvo se afirmisala u istraživanju neuroza, tumačenju snova i kao terapeutska disciplina, nakon čega je prerasla u opštu teoriju ličnosti.

Psihoanaliza se primenjivala i pri tumačenju nauke, religije, umetnosti, kulture i stvalaštva uopšte. Kultura, kako je Frojd vidi, proističe iz nezadovoljenih nagonskih želja, što dovodi do sublimisanih reakcija kao što su umetnost, nauka i sve ono što se naziva nadogradnja. Čovek ima dva izbora: ili da živi u potpunom zadovoljenju nagona ili da delimično, koliko je moguće, nadvlada nagone i oblikuje kulturu.

«Gušenje nagona je preduslov kulture».

U svom delu «Nelagodnost u kulturi» (1930), Frojd se bavio pitanjem razvoja kulture, kako je ona nastala i čime je određen njen razvojni put. Po njemu, kultura označava celokupni zbir postignuća i ustanova u kojima se naš život razlikuje od života naših životinjskih predaka a koje služe dvema svrhama: uređenju odnosa među ljudima i zaštiti čoveka od prirode. Kulturnim smatra vrednosti koje služe čoveku da koristi zemlju, koje ga štite od nasilja i drugih sila i sl. S druge strane, kulturnim određuje i stvari koje baš ni po čemu nisu korisne. To nekorisno, koje očekujemo da kulturan čovek prihavata i poštuje i koje dokazuje da kultura nije zamišljena samo radi koristi je lepota. Pored lepote, od kulture zahtevamo i čistoću i red. Ova tri zauzimaju posebno mesto među zahtevima kulture. Ali, Frojd smatra da najbliže određenje pojma kultura predstavljaju sledeće kulturne pojave: poštovanje i negovanje viših psihičkih procesa i delatnosti, naučnih, intelektualni i umetničkih dostignuća, te vodeće uloge koja se pripisuje idejama. Te ideje mogu biti religiozni sistemi, filozofske spekulacije i ljudski ideali koje su međusobno zavisne i interaktivne.

Kao posebnu osobenost određene kulture on navodi način na koji su uređeni odnosi među ljudima, tzv. društveni odnosi. Prvi uspeh kulture bio je što je veći broj ljudi mogao da ostane u zajednici. Trag nas vodi na jedan od tzv. zahteva ideala kulturnog društva- «Voli bližnjega svoga kao samoga sebe».

U vezi sa tim je i pravda, tj. sigurnost da jednom stvoren poredak neće biti ponovo srušen u korist pojedinca. Razvojem kulture lična sloboda doživljava ograničenja, a pravda iziskuje da niko ne bude povlašćen od tih ograničenja.

Razvitak kulture Frojd shvata kao jedinstveni proces kome podleže čovečanstvo. Bez mnogo kolebanja ćemo primetiti sličnosti procesa kulture čovečanstva i procesa razvoja pojedinca. Pošto su ciljevi istovetni, slična su i korišćena sredstva. Kada je u pitanju glavna razlika između ova dve procesa, najbitnije je izdvojiti da je kod individualnog razvoja glavni naglasak na egoističnom ili težnji ka sreći, dok je kod procesa kulturnog razvoja cilj stvaranje celine od ljudskih individua. Proces razvoja pojedinca može imati svoje osobenosti koje se nalaze u kulturnom procesu čovečanstva. Samo u slučaju da je kod prvog cilj priključenje zajednici, ono se podudara sa ovim drugim.

Prema Frojdu, sreća i sloboda nisu rezultat kulture. Razlog za to je što kultura počiva na represiji, ograničavanju, potiskivanju nagonskih zahteva i želja te je nezamisliva bez represivnog preobražaja nagona.

Najveća prepreka kulture je «konstitucionalna ljudska sklonost ka međusobnoj agresiji». To dovodi do toga da se nagoni navode da promene uslove za svoje zadovoljenje, što nas dovodi do pojma sublimacije. Sublimacija nagona je posebno istaknuta crta kulturnog razvitka, koja omogućava da više psihičke funkcije ostvare značajnu ulogu u kulturnom životu.

«Sublimacija je uopšte sudbina nagona, iznuđena kulturom»

Ovo «odricanje zbog kulture», koje gospodari socijalnim odnosima, vodi ka mišljenju da je kultura izgrađena na pretpostavci o nezadovoljenju jakih nagona.

Frojd je zastupao ideju da je kultura naročiti proces koji se odvija među ljudima. Proces, koji je u službi Erosa, teži da sakupi pojedince, a kasnije i grupe u velike celine. Ljudske mase moraju biti povezane libidoiznim vezama i to je delo Erosa. Ovom procesu se suprotstavlja nagon agresije, neprijateljstva, potomak Tanatosa. Na ovaj način, Frojd je objašnjavao smisao razvoja kulture, koji se još definiše i kao «borba ljudskog roda za život».

Postavlja se pitanje kakvim sredstvima se služi kultura da bi agresivne potencijale oslabila, sputala ili učinila bezopasnim? Odgovor je da se agresija internalizuje, tj. okreće protiv sopstvenog Ja. Kultura, dakle, opasnu želju za agresijom i destrukcijom slabi, razoružava, čini neškodljivom i posredstvom jedne unutrašnje instance nadgleda i drži pod kontrolom.

Ovde treba navesti da je Frojd razlikovao tri tipa ljudi koji sačinjavaju savremeno kulturno društvo: najpre, tu je "prirodan čovek" koji nije uspeo razviti u sebi Nad-ja usled čega stremi potpunom zadovoljavanju svojih nagona. Dalje, tu je "kulturni simulant" koji se ponaša kao moralna ličnost ali to čini zbog straha od kazne i na kraju, "kulturni čovek" koji je putem introjekcije objektivnih vrednosti usvojio norme i na taj način sebe osposobio da svoje nagonske potrebe drži pod kontrolom. Ovakvih ljudi, koji spadaju u treću grupu, ima najmanje.

Kao jedinstveni zaključak Frojd navodi da se kultura pokorava unutrašnjem erotičnom nagonu, koji zahteva da se ljude ujedini u čvrsto povezanu masu, a to se postiže pojačavanjem osećanja krivice. To osećanje krivice je jednom bilo posledica uzdržane agresije a drugi put posledica izvršene agresije. Međutim, ustanovljenjem unutrašnjeg autoriteta, Nad-ja je iz temelja izmenilo te odnose. Napravljena je jasna razlika između osećanja krivice i kajanja.

Na kraju, Frojd postavlja pitanje sudbine ljudskog roda: da li će kulturni razvoj uspeti da savlada prepreku života u zajednici koja je nastala zbog ljudskog nagona agresije i samouništenja?

Već u prvim fazama razvoja psihoanalize, Frojd i njegovi saradnici su svoj interes usmerili na oblast izražavanja i stvaralaštva. Psihoanaliza je prodrla u oblasti književnostil, umetnosti i sve druge oblasti ljudske delatnosti gde su ispitivali motive stvaranja.

Frojd sve stvaralačke radnje tumači na isti način, gde je glavni motiv polni nagon. Po njemu, nagon Eros ili životni nagon je stvaralački. To je nagon ljubavi, razvoja, rasta, nagon za sve one pozitivne procese koji unapređuju ljudsko društvo, prirodu itd. On ima za cilj da vezuje, spaja ljude i njemu je suprotstavlja nagon smrti- Tanatos, koji predstavlja destruktivne sile u čoveku. Nagon koji ubija, ruši, uništava. U celini, sukob sila je preduslov stvaralačkog i psihičkog procesa.

Neke od značajnih psihoanalitičkih teorija umetnosti i stvaralaštva su svoje ishodište pronašle u mitologiji, kulturnoj antropologiji, psihopatologiji, etnologiji, folkloru tako što su ove analizirani kroz osnovne postulate psihoanalitičke teorije. U veyi sa tim su i patografije, životopisi velikih umetnika i stvaralaca, su dubinska psihološka i psihopatološka analiza njihovih ličnosti. One su medicinski deo biografije, područje na kojem se susreću istorija kulture i medicina. Ujedno su i najčešće manifestacije primene osnovnih načela psihoanalize u tumačenju umetnosti. Patografi psihoanalitičkog opredeljenja, polaze od pretpostavke da je umetničko delo ekspresija unutarpsihičkih konflikata i projekcija intimnog života stvaraoca. Jedne od najpoznatijih i značajnijih patografija koje je Frojd napisao su: Sumanutost i snovi u «Gradivi» V. Jensena (1907), jedna uspomena iz detinjstva Leonarda da Vinčija (1910), Mikelanđelov Mojsije (1939), Dostojevski i oceubistvo (1928) .

Frojd umetnost svrstava u delatnosti i aktivnosti pomoću kojih se na fiktivan način pokušavaju zadovoljiti želje, uključujući i potrebu za sigurnošću, a sve zarad smanjenja ili potpunog eliminisanja strahova. Tu spadaju i mitovi, magija, snovi pa i neuroze. Psihoanalitički pristup umetnosti je istorijski. Na početku, neophodna je rekonstrukcija prošlosti: i stvaraoca i njegovog rada jer istraživanje istorije slučaja i/ili detinjstva je osnova svake psihoanalitičke analize. Po Frojdu, umetnost služi psihičkom arhetipskom statusu detinjstva i tako gledano, ona je igra. Funkcija umetnosti i stvaralaštva je da stvaralac ponovo nađe put do izvora zadovoljstva i dečijeg smeha.

Psihoanaliza je odavno stekla naučno i društveno priznanje a njene osnovne zakonitosti su primenjene na mnoga područja savremenih kulturnih i naučnih tekovina. Stvaralaštvo kao jedna od njih, danas se ne može tumačiti bez učenja o nesvesnom. Sprovedena su mnoga istraživanja koja za cilj imaju potvrdu postojanja subliminarnih procesa, tj. nesvesne percepcije. Oni imaju značajan uticaj na mnoge vrste psihološkog funkcionisanja i procese kreativnog čina. Neosporno je da su čovekovo mišljenje, delanje i osećanja nesvesno motivisani što je ujedno i potvrda za jednu od osnovnih psihoanalitičkih pretpostavki.

Danas, zahvaljujući tome što su dobili i empirijsku potvrdu, neki od osnovnih psihoanalitičkih pojmova i principa postali su nezaobilazni deo psihološke literature. Vek postojanja, kritike i teškoće koje su je oduvek pratile, mnogobrojne reforme i njihovo prevazilaženje, učinili su da u ovom momentu psihoanaliza zauzima sigurno, zasluženo mesto na naučnoj sceni.



Radmila Stojanović