Biljana Mateljan - NAČIN DOMA NAŠEGA

To je, dakle, mržnja, taj mračni bijes što bukti u meni, svu me savladava i ne ostavlja mjesta za išta drugo. I nije sama vatra. Grize kao studen; ako ne izgorim, svu će mi nutrinu ohladiti i sve misli zagaditi i ja više neću znati tko sam. To želi izletjeti iz mene i sručiti se na nešto. Ovo osjećam prvi put u životu, i bojim se da ću prsnuti od snage te mržnje, ili izgorjeti ledenom vatrom.

Ja trpim tu tešku sjenu odkad je Veliki Rede naredio da se Vasil odvoji od nas. To je bilo jučer, a meni se, okovanoj ledom, sve čini odavno. Usporenih pokreta, usporenih misli, upletena u ovo novo i tamno stanje, ja sam izgubila osjećaj za vrijeme. Ipak, bilo je to jučer, kad su uzeli Vasila.

Vasil je bio star i već dugo bolestan, a u zadnje vrijeme je naglo oslabio, s plućima punim vode, otečena trbuha, nogu masivnih i teških. Sipljivo je disao, slabo spavao i bio nemiran. Bližilo se njegovo vrijeme.

Polegli smo ga na Posljednju postelju koju smo okitili cvijećem i pripremili meleme. Ali nismo dočekali smrt-rođenje. Nismo stigli slaviti; umjesto glazbenika došli su Tehno-ljudi i silom ga premjestili. Nisu bili grubi, to ne, ali su ušetali sa svojim oružjem i svojim zapovijedima, čineći svoju dužnost koju mi nismo razumjeli, a njima je bila važnija od samilosti. Svejedno je gdje čovjek umire, rekoše, i staviše ga najprije na nosila, a zatim u jednu od svojih nastambi, u onu najveću i najružniju. Tamo se ulazilo i izlazilo i danju i noću pa sam se pitala poznaju li oni, uopće, mir, i kako im se obuća već nije izlizala od tolikog hodanja.

- Voljela bih da Veliki pati - rekla sam tada. Moja su usta govorila jer se zametak hladnoće u meni uobličio u govor.

- Voljela bih da umre - tiho sam dodala, ne znajući odakle stižu takve riječi, ni sama ne vjerujući da ih izgovaram, ali Baa Kiela je čula i pogledala me onako kako me znala gledati dok sam bila dijete. Vidjela je ono u meni prije mene same. To je glupa želja, bilo je sve što je rekla. Ako umre ovaj, doći će drugi na njegovo mjesto. Možda je Baa Kiela imala pravo, i nije me prekorila zbog riječi već zbog mržnje koja se začinjala. Baa Kiela ne govori mnogo, ali mnogo vidi. Stavila mi je ruke na ramena i zagledala se u moje oči. Ne znam što je vidjela u njima, led ili vatru, ali se odmakla kao onaj koji se opeče. Ruka joj je poletjela na grlo, zaštitnički.

- Idi s mirom - rekla je, i ostavila me tamo, nad praznom Posljednjom posteljom, u praznoj prostoriji, u tišini gdje se moglo čuti samo moje siktavo disanje. Svi su otišli, povukli se razmišljati. To je naš način, mi razmišljamo odvojeni. Ne izlažemo jedni druge zbrkanim osjećajima. Razgovaramo najprije sami sa sobom, i s anđelima koje nosimo pod grlom. To je način Zemlje. Upiti sve u sebe da bi se nešto dalo.

I ja sam ostavljena da bih se smirila i razmislila. Trebalo je posložiti u sebi sve ovo što sam počela osjećati. Bila sam nespokojna i zbunjena i puno prije no što je sjena mržnje pala na me. Zbog tih ljudi, koji nisu kao mi, iako me uvjeravaju u suprotno. Baa Kiela čak kaže da smo nekad i mi bili takvi, užurbani, prestrašeni. I mi smo nekad gradili zidove, dok smo se osjećali izgubljenima onako odsječeni od ostatka čovječanstva, dok smo bili ljudi bez nade.

Ah, da smo bar ostali Izgubljena Kolonija, da smo ostali samo priča iz njihove prošlosti! Jer oni nisu kao mi što jesmo, iako se puno ne razlikujemo likom. Oni govore našim jezikom, ali daju drugačije značenje svakoj riječi što kažu. Vele - sloboda, a hodaju pretjerano odjeveni, naoružani, spavaju iza mnogih vrata i određuju jedan drugom što se može a što ne može. Čula sam za takav ustroj, i ne mislim dobro o njemu.

Naša ih djeca zadirkuju, stariji ih pokušavaju razumjeti. Ja, od jučer, mrzim. Puna su mi usta kad to izgovaram. Šapćem, da nitko ne čuje. Nitko ne sluša, ali ja se, svejedno, stidim što mrzim jer je velika sramota u tome.

Sram još više pojačava gnjev, još jednu inačicu, još jednu tamnu i tešku riječ na popisu neprihvatljivog. Neprihvatljivo je sve ono što može zaboljeti. Vrtim se u krugu boli. Ne smijem drugima to priuštiti, pa se držim podalje. Sad mi treba pomoć, ali moj anđeo je sićušan, i još mu svijest nije budna. To je dobro, mislim. Dobro je, jer ne želim da upozna mržnju. Prepuna sam potrebe, a sve što anđeo može je odsanjati mi snove. Kad nitko i ništa ne pomaže, snovi su mnogo. Moji-naši snovi te su noći bili puni ljuljanja trave na vjetru i zibanja u toplim krilima i zato sam, utješena, počela normalnije razmišljati. Umjesto da razmišljam o načinu na koji bi se Veliki mogao ozlijediti i umrijeti ( a zamišljala sam ga polomljenog, utopljenog, ugušenog ), počela sam razmišljati kako da dođem do Vasila. Čovjek ne bi trebao biti odvojen od svojih dok umire, i to što su oni činili bilo je okrutno preko naše moći poimanja. Razmišljala sam cijeli dan, ali ne na način Zemlje, već na način Vjetra. Vjetar ne upija u sebe, vjetar djeluje. U večernjim satima kad su se oba sunca nisko spustila, pošla sam preko ravnice, k njima. Sunca su mi bila za leđima, pa sam hodala kroz rumeno i zlatno gazeći svoje sjene koje su se mrsile pod nogama i bježale preda mnom, baš kao i misli koje nikako da obuzdam i ukrotim. I bilo mi je kao da napuštam svu svjetlost svijeta, a tama mi je odredište. Bila sam vjetar što juri u mrak. Bježitrava je podizala korjenčiće pred mojim stopalima, a ljudi koje sam srela izmicali su preda mnom. Ali ne svi, ipak.

Okohami me zaustavio. Onako visok i krupan, stao je ispred mene, s rukom na grlu. I njegov anđeo je velik, smotan oko vrata kao krupna zmija, pa se Okohamijeva ćelava glava nalazila u mesnatom obruču.

- Allyn, dijete - rekao je, meketavo, jer mu je anđeo već toliki da mu pritišće dušnik, - stvari nisu uvijek onakve kakvim se čine.

Ja ga ne razumijem. Gledam u raznobojnu tetovažu na njegovom vratu, i mislim, posve nenadano, kako ovakav, s debelim prstenom oko glave podsjeća na veliki penis, i sad mi se taj penis obraća. I bi mi smješno, i suludo, kao da sve samo sanjam. Ja samo hoću do Vasila, Vasil je moj otac, krv moje krvi, i on je tamo, sam. Ja ću učiniti ono što vi niste, govorim sebi, a trebali ste učiniti. On vidi prezir u mom pogledu i uzdiše, i sklanja mi se s puta, i dugo gleda za mnom. Sad sam zaista ljuta, ljuta na sve ljude. Ljutnja me tjera, sad ne mogu natrag iako ne znam što ću učiniti kad tamo dođem. I tako stižem do njih, i gledam u ružnu zgradu koja se ispriječila između mene i Vasila, i ne brinem zbog ovih, već zbog nevidljivih zidova što nas dijele od pridošlica koji sebe nazivaju ljudima.

Dva su muškarca stajala na ulazu, mladi, vidim, ali ozbiljni, i prekinuli su razgovor kad sam se približila. Oni ne mogu odlučiti što će sa mnom. Ovdje se sve pita i preispituje, pitanja idu od usta do usta. Propuštaju me, na koncu.

Izjavljujem da sam došla prijaviti se za posao njegovateljice. Znam to raditi, u tome sam dobra. To je jedina istina koju sam im mogla dati. Poslije sam moljakala, uvjeravala, laskala. Lagala sam jer oni ne umiju osjetiti laž iza istine. Tako sam ja, lažljivica, stajala u prebijeloj prostoriji i čekala da odluče. Nisam dugo čekala. Došao je Veliki osobno, i tiho se obratio ljudima za bijelim stolom. Ja sam bila kip od leda a moje je lice postalo slično njihovim jer njihova lica su maske nacrtanih osmijeha. Mi njima nismo nikad bili prijetnjom, ali smo i dalje uzrokom nelagode koju bezuspješno pokušavaju sakriti. Sad nas gledaju u oči i ne nose štitnike preko nosa. Ono prvo po naredbi, ono drugo jer su napokon shvatili da nismo nositelji nikakvih zaraza.

Dobro je, rekoše, to je korak bliže razumijevanju među nama. Zaključili su da bi im moja nazočnost mogla biti korisna. Svejedno, rekoše još, moraš biti pod stalnim nadzorom. Meni ta nesloboda neće smetati, oni nemaju nikakav nadzor nad mojim mislima. Oni ionako nevoljko ulaze Vasilu u sobu. Tamo obave što moraju, okrenu ga, operu, stave na suho, nahrane ga i iznesu posudu s mokraćom boje crnog vina. Gledaju ga, ali ga ne vide. Slušaju ga, ali ga ne čuju. Ne vide ono što ja vidim. Ja sam ovdje zbog njega i ja promatram kako se vrti i uzdiše, ponekad češka. On povremeno plače, kao dijete. Vidim sve nijanse njegove muke. Vidim da je samrtnička soba, a i postelja u njoj, neprirodni produžetak njegova bića koje se rastače. Tamo je čaša s ustajalom vodom, tamo su plahte koje smrde na mokraću, znoj i slab dah, tamo sunce udara kroz zamagljeno okno, a tri ili pet debelih muha opsjedaju krmeljave kapke i napadaju kroz tanki prekrivač gdje na pregibima već izbija sukrvica iz dekubitusa. Muhe su ugojene i kao nekim čudom pristigle niotkud, ako nisu izlegle jaja u ranama, u čaši s vodom, u pljuvačnici, u ubrusu s ostacima hrane, u noćnoj posudi ili u rupčiću kojim se krišom brišu samotničke suze. Ni najsitnija stvar mi ne promiče. Sve to udara u mene, izoštreno i jasno, stoput pojačano. Moj oče, nisi sam! Zadržavam suze, hranim hladnoću u sebi ovim novim bolom. Vasilov se svijet razlijeva i usložnjava, između podrigivanja, suza i jecaja on ponekad mrmlja i ja upoznajem njegovu zdvojnost, što me iznova cijepa iznutra. Ne želi umrijeti ovako, u zatvoru, sljubljivati se s prostorijom koja je opremljena po drugačijim mjerilima od naših. Vasil treba ljude, utjehu, meleme, pjesmu. I zemlju pod prstima i nebo nad sobom. Vasil treba svjetlost.

Ah, ali oni misle da nas poznaju, da bolje od nas znaju što je dobro za nas. Oni će žrtvovati Vasila da bi nam to dokazali. Moram biti jaka. Skrivam gnjev dok ga umivam, i stavljam dlan na njegovo grlo da osjetim treperenje anđela, ali Vasilov anđeo se više ne miče i odjednom spoznajem; gotovo je, Vasil će umrijeti a anđeo se neće roditi iz njegova tijela. Na trenutak me obuzela panika, još nikad nisam osjetila nedostatak života po nečijim grlom, ali Vasil me gleda zamućenim očima i kima glavom. U redu je, on kazuje pogledom. On moli, on zahtijeva pogledom. I ja shvaćam, konačno. Tako su odlučili, anđeo i Vasil, jedan da umre, drugi da se ne rodi. Ja drhtim od ganuća, od samilosti, drhtim od ponosa.

Sad znam što je Okohami htio reći.

Njihovi tehničari ne ulaze u sobu, to im nije posao. Oni promatraju izvana, kroz staklene zidove prozirne s njihove strane, preko svojih skrivenih i neskrivenih instrumenata. Neka ih, neka i dalje promatraju, nek se i dalje nadaju uvrebati trenutak anđelova rođenja. Ja znam da su tu, Vasil zna da su tu. Mi znamo što oni hoće. Mi se razumijemo bez riječi. I smiješimo se dok mu blago sklapam oči.

Danas se neće dogoditi čudo koje je naša stvarnost.