Hinduizam

Hinduizam

Religijska tradicija koju nazivamo "hinduizam", plod je religijskog razvoja dugog pet tisuca godina. Ime datira od 1200 godine. "Hindu" je perzijska rijec i znaci "Indijac", "indijski".

Tako su perzijski osvajaci zeljeli oznaciti razliku izmedju svoje vjere i vjere indijskog naroda.

Hinduizam nema ni osnivaca ni proroka, naglasak je na nacinu zivota vise nego na nacinu misljenja, on je mozda vise kultura nego vjera.

Hinduizam je cvrsto isprepleten s predajom o zemlji Indiji, njenim drustvenim sistemom i povijescu. U Indiji se rijeke smatraju izvorom oslonca i duhovnog zivota, kao sto je sveta rijeka Ganges, na cije obale svakodnevno hrle stotine tisuca hodocasnika da bi obavili obredna pranja i srknuli iz njenog toka koji daje zivot. Svakih dvanaest godina desetak milijuna ljudi sudjeluje u ritualnim kupanjima.

Oko 400 milijuna ljudi na Indijskom potkontinentu moze se smatrati Hinduima. Kao sto je stanovnistvo Indije daleko od homogenog, jednako tako i hinduizam ukljucuje razlicita vjerovanja: velika vecina Indijaca vjeruje u Boga, ali postoje unutar hinduizma cak i oni koji ne vjeruju u Boga. Neki su vegetarijanci, neki zrtvuju zivotinje, neki obozavaju Sivu, drugi Visnu, treci bozice. Dakle za hinduizam ime je okvirni termin, koji ne zahtijeva potpunu homogenost.

Ideja na koju se nailazi svugdje u hinduizmu je ideja o reinkarnaciji ili seobi dusa, dakle o toku zivota kroz mnoge egzistencije. To se naziva "samsara", sto znaci tok od rodjenja do smrti, pa do ponovnog rodjenja, i tako stalno. Povezan s tim pojmom je pojam "karme". Ta rijec znaci "djelo" ili "djelatnost", odnosno posljedice djelovanja u jednom zivotu koje se prenose u iduci zivot i djeluju na njegov karakter. S tim je povezana vjera u oslobodjenje "moksa" iz tog lanca ili kruga.

Korijeni hinduizma sezu do 2000.g. prije Krista i prodora arijskog naroda u Indiju, koji je na pradavnu indijsku vjeru, ciji je glavni kult bio kult vode, izvrsio jaki utjecaj. Ono sto je preuzeto iz "stare" religije, prije njenog mijesanja s arijskom, su joga, odricanje i obredi prociscenja.

O arijskoj vjeri znamo iz pjesama znanja "Rgveda", nastalih negdje 800.g. prije Krista. Smatra se da su one objave brahmana (najviseg izvora svega bitka) koje su primili nadahnuti mudraci (rsiji). Rgveda se sastoji od vise od tisucu himni, koje su upucene razlicitim bogovima, ali koje govore i o politickoj i socijalnoj, odnosno kastinskoj strukturi Indije, u kojoj je svecenicka kasta povlastena. Spekulativnost u "Vedama" dovest ce do "Upanisada", s kojima ce objavljena rijec zavrsiti.

U "Vedi" je najvise i apsolutno Brahman, koji se opire svim pokusajima definisanja. U njemu treba pronaci cisti bitak, cisti um i cistu radost. Ne moze ga se spoznati, ali je moguce na njega gledati kao na osobno bozanstvo. Tako postaje moguce da je nekoliko osobina bozanskog ocitovano u razlicitim oblicima, pa da je moguce imati nekoliko vlastitih bogova ili bozica. Mnogostrukost se ne smatra politeizmom, buduci da je brahman jedan. Bogovi su jednostavno nacin pristupanja najvisem. Bogovi koji se spominju u "Vedi" su Indra, bog neba i rata, Agni, bog vatre i zrtvovanja, i Varuna, branitelj kosmickog reda.

Kasnije se jos pojavljuju bogovi Brahma, Visna i Siva. Brahma je stvoritelj, Visna je odrzavatelj, Siva je razaratelj i njihovo trostruko djelovanje odgovara ritmu svijeta. Brahma ima zadatak dovesti mnostvo u zivot na mjesto prvobitnog jedinstva. Njegov zenski dvojnik je Sarasvati, energija koja dolazi iz njega. Visna upravlja ljudskom sudbinom i njegov kult je veoma omiljen. On se covjecanstvu priblizio u deset reinkarnacija: Matsya, Kurma, Varaha, Nara-Simha, Vamana, Parusa-Rama, Rama-Candra, Krsna za kojeg se smatra da je potpuna reinkarnacija, pa je i sam bog, Buda, osnivac budizma, i Kalki, deseti avatar koji tek treba doci. Siva je izvor i dobra i zla, a Kali, Sivina zena, simbol je suda i smrti.

Jogini su tezili potiskivanju zelje i ljubavi i osjecaja opcenito, pa se kao reakcija na njihovu krutost javila ideja o bhakti, ili odanosti odredjenom bogu, cime se zadobiva milost. Iz odanosti bogu proizlazi moksa ili oslobodjenje. Radi se o otpustanju, odnosno oslobodjenju, osamostaljenju i slobodi. Ideja o moksi javlja se zajedno s idejama o samsari i karmi. Ono sto covjeka sputava u krugu rodjenje-smrt-ponovno rodjenje je neznanje. Posebno znanje stice se meditacijom pracenom disciplinom joge i ponavljanjem misteriozne mantre "Om", koja predstavlja najvise u bice u njegovoj punoci. Ali postoji i put djelovanja, karma-marga. Taj put oslobadjanja priznaje da zivimo u svijetu u kojem treba raditi i odgovoriti mnogim obavezama. Mi ne smijemo ne sudjelovati u etickim zahtjevima kojih smo svjesni.

Postoje hinduski hramovi, nastali po uzoru na kraljevski dvor, u kojima se nalazi glavni kip nekog boga, koji se simbol bozanske prisutnosti i kuce u kojoj zivi. Svaki dio hrama ima duhovno ili simbolicko znacenje, a toranj oznacava let duha u nebo. Za vrijeme bogosluzja svecenik moze citati "Vede", ali to moze ciniti i svaki "dvaput rodjeni" Hindu, odnosno Hindu koji potjece iz prve tri kaste. U hramu se kipovima daruje cvijece ili novac, a dok se krece oko oltara, on mora vjerniku uvijek biti zdesna.

Buduci da je bogosluzje uglavnom individualno, obredi kod kuce jednako su vazni kao i oni u hramu. Duznosti u kuci razlikuju se prema kastama; oni iz prve tri kaste obavljaju obrede triput dnevno.

Kako je Indija dugo bila pod stranom vlascu, postojala je i tendencija gubljenja svijesti o hinduizmu, pa su se povremeno javljale jake licnosti koje su tezile reformiranju hinduizma i afirmaciji hinduskih vrijednosti. To su Ram Mohum Roy, koji je tvrdio da je sve sto je vrijedno u krscanskoj etici vec prisutno u hinduskoj bastini, pa Sri Ramakrisna, koji je tvrdio da opca istina postoji u svim religijama i tvrdio je da je Bog prisutan u mnostvu ocitovanja, kao npr. Bozanska Majka, Rama, Krisna, Muhammed a.s. i Isus Krist. Tu su jos i Vivekananda, koji je tvrdio da je svaka osoba potencijalno bozanska, pa pjesnik Rabindranath Tagore i drzavnik Gandhi.