XTRAT
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Priče

2 posters

Strana 16 od 16 Prethodni  1 ... 9 ... 14, 15, 16

Ići dole

:deda: Priče

Počalji od Admin Uto Mar 31, 2009 12:49 am

First topic message reminder :

Na pitanje ''Šta radiš '' odgovaram sa ''Živim''.
Šta je to živeti?
Tumarati zemljom kroz nekoliko godina sa saputnicima
koji su se slucajno našli na istom vozu vremena i prostora.
Živeti-znaci rasti iznutra.
Rasti iz sebe.
Rasti citav,u razumevanju,u osecanju,u stvaralaštvu..
Covek raste stvarajuci sebe.
Život je stalno samostvaranje.
Postoje razni životi,ubitacni i dosadni,poletni,snažni.
Život koji se odrekao rasta nije život.
To je tobožnji život,paraživot ili životarenje.
Ko je postavio granice svom duševnom rastu i nece ici dalje od njih
reskira da životari.
Ko misli da je dosta narastao da se više ne treba razvijati
taj se udaljuje od života.
Tako i onaj koji napušta kreativnost i ogranicava se na
reproduktivnost ide u smeru protivnom od života.
Ko raste nezna za dosadu i tko stvara ne pozna monotoniju.
Dok je u telesnom smislu rast zakljucen s godinama,
duhovni rast nije njome omeden...
covek može rasti dok živi i obrnuto:
živi dok raste,stvaralacki rast!!!
Neživot je postavljati na život takve zahteve da smo
uvek nezadovoljni životom.
Neživot je kada necemo sadašnju deonicu života primiti
kao život,kad ne ubrajamo svoje dane,
teskobu i radosti u životni staž,
vec se stalno spremamo za život;
kad smo stalno pripravnici za život.
Neživot je ako ne umemo voleti sebe i druge...
Uživati život znaci koristiti se životom,
upotrebljavajuci život,uživati u sebi
(ne uživati zatvoren u sebe),radovati se svom i tudem životu.
Ljubav je davanje života.
Davati svoj život tako da se time promice rast i život drugoga
to znaci davati život iz dana u dan.
Kao što se i živi iz dana u dan.
Admin
Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 49
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole


:deda: Re: Priče

Počalji od Funky Angel Čet Jul 22, 2010 7:54 pm

Život nije fer, ali još uvek je dobar.
Kada se dvoumiš, načini još jedan mali korak.
Život je toliko kratak, pa ne troši vreme da mrziš bilo koga.
Ne uzimaj sebe previše ozbiljno. Ni drugi te ne doživljavaju tako.
Otplaćuj svoje dugove uredno svakog meseca.
Ne moraš izaći kao pobednik u svakoj prepirci. Složi se da se ne slažete. Obe strane mogu biti u pravu.
Plači zajedno s nekim. To više leči rane nego da plačeš sam.
U redu je da se naljutiš na Boga. On to može podneti.
Štedi za starost počevši od prve plate.
Voli svoje roditelje, jer će otići pre nego to i shvatiš.
Pomiri se s prošlošću da ti ne bi upropastila sadašnjost.
Sasvim je u redu da te tvoja deca vide kad plačeš
Ne poredi svoj život s tuđim. Nikad ne znaš kakav je bio njihov životni put.
Ako neki odnosi treba da budu tajna, ne budi deo toga.
Sve može da se promeni dok trepnes okom. Ali, ne brini - Bog ne trepće.
Udahni duboko - to hladi mozak.
Otarasi se svega što nije potrebno, lepo, ili za uživanje.
Ono što te ne ubije, ustvari te čini jačim.
Nikad nije kasno da imaš srećno detinjstvo. Ali u drugom detinjstvu sve zavisi samo od tebe, a ne od drugog.
Ako stremiš ka nečemu što voliš u životu, ne prihvataj "ne" kao odgovor.
Pali sveće, koristi lepe stolnjake, oblači se lepo. Ništa ne čuvaj za specijalne prilike. Uvek je danas ta specijalna prilika.
Dobro se pripremi, pa se otisni "niz vodu".
Budi ekscentričan sada. Ne čekaj starost da se oblačiš u šareno.
Najvažniji seksualni organ je mozak.
Niko nema pravo da upravlja tvojom srećom osim tebe samog.
"Urami" takozvane katastrofe rečima: "Da li će to uopšte nešto značiti za pet godina?"
Uvek odluči da budeš srećan - i bićeš.
Oprosti svakome sve.
Ono što drugi misle o tebi nije tvoja stvar.
Vreme leči uglavnom sve. Daj vremenu vremena.
Koliko god da je situacija dobra, ili loša - promeniće se.
Tvoj posao neće voditi računa o tebi kad si bolestan. Prijatelji i roditelji hoće. Uvek budi u kontaktu s njima.
Veruj u čuda. Onda ćeš ih i videti kad se dogode.
Bog te voli zato što je on Bog, a ne zbog nečeg što si, ili nisi učinio.
Ne preispituj život. Uživaj ga i živi ga sada...
Starenje pobeđuje alternativu - umreti mlad.
Tvoja deca imaju samo jedno detinjstvo.
Sve što stvarno na kraju vredi je samo ono što si voleo.
Izlazi svakodnevno. Čuda te svuda očekuju, a pored toga sunčani zraci ti bude osećaj sreće.
Kada bismo svi nabacali sve svoje probleme na gomilu, pa pogledali na tuđe, uzeli bismo nazad svoje.
Zavist je gubljenje vremena. Već imate sve što vam je potrebno.
Ono najbolje još uvek nije došlo...
Nije bitno kako se osećate, ustanite, obucite se i pojavite se.
Daj uvek svoj doprinos...
Život nije paketić s mašnicom, ali je još uvek poklon. Otvori ga i kaži "Hvala".
Regina Bret
Funky Angel
Funky Angel
Admin
Admin

Broj poruka : 2830
Datum upisa : 20.02.2009

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Priče

Počalji od Funky Angel Ned Dec 12, 2010 11:17 pm

Buđenje života

Poput usamljenog stabla,lomljenog vetrovima,paljenog gromovma,usamljenog na mestu na kome već dugo vremena ne postoji ni jedno jedino drugo drvo ili pak omaleni žbun,u beskrajnoj pustoši samoće i zla,na vetrometini svih pakosti ovoga sveta,živeo sam neki svoj život.Život bez nade,bez vere,bez volje,jednom rečju rečeno,život bez života.
Bezbroj dugih godina ispunjenih raznim teškim trenucima,užasnim događajima,lakim davanjima i teškim gubicima,od svega na čemu se život zasniva,učinili su da ostane samo jedna jedina stvar,jedna jedina reč,jedno jedino ništa,a što se ipak životom zove.
Posle dugih borbi i užasnih poraza,oronuo i bezpomoćan da bilo šta promenim,prosto nisam imao kud.Jedino što mi je peostalo,bila je činjenica da se moram predati toj zloj sudbini i pomiriti sa još gorom budućnošću koja me je neumorno čekala.
Davno sam prestao voleti i čak ni u najdražim uspomenama iz rane mladosti nisam se prosto mogao prisetiti ni jedne draži tog osećanja.I ne samo da sam izgubio smisao za ljubav,već sam za divno čudo,izgubio smisao i za mržnju.Ne,u meni nije postojalo ni traga od bilo koje vrste oseaćanja.Nižta me nije moglo opeći,ništa zaboleti,ništa iznenaditi,razočarati,usrečiti ili na bilo koji način izmamiti ni najmanji trag na već oronulom licu.Čak ni namrštenost,ni onaj pogled pun prezira i zlobe,nije se dao uočiti ni u jednom trenutku moje svakodnevnice.
Za razliku od senke,koja ne diše,čije srce ne kuca,koja ne osećala žeđ i glad,ja sam još uve sve to osećao i to je i bila jedina razlika od nečeg što je samo mrtva senka i nečeg što je ipak još uvek na neki način živo.
I baš tada,kada gotovo više ničeg značajnog za mene nije postojaslo,Bog je hteo da se dogodi nešto ušta sam davno prestao da verujem i čemu se gotovo nikada nisam ni nadao.
Da mi je neko kojim slučajem proricao sudbinu i da mi je rekao da će mi se život u ogromnoj meri promeniti,jednostavno,bez ikakvog razmišljanja i dvoumljenja,rekao bih mu da je potpuno lud.

Pojavila se gotovo niodkuda.I ako je godinama živela ne tako daleko od mene,ni slutio nisam da uopšte i postoji.
Nismo se čak ni tako dobro upoznali,a ogromna bujica lepih osećanja potekla je davno isušenim koritom sreće.Poput udara munje,brže od svakog razuma i od svake svesti,ljubav je svakodnevno rasla,tako da prosto ni ona a ni ja nismo uspevali da pratimo sav taj tok svih tih rađanja emocija u nama,u našim dašama,u našim srcima.
Zavoleli smo se,a da nismo ni bili svesni toga.Jedino čega smo oboje bili zaista svesni je činjenica da u trenucima kada se nismo čuli,oboje smo osećali neku užasnu prazninu i ogroman nedostatak nečega.Da,bili smo kao jedna ličnost u dva različita tela.Ličnost koja je u svakom trenutku tražila da se spoji sa onom svojom drugom polovinom.I zaista,oboje smo shvatili,da samo zajedno činimo onu pravu i idealnu celinu.Sve je bez toga postalo nekako otkinuto,odsečeno,nesavršeno.

Tog dana sam ustao veoma rano.Mnogo ranije nego uobičajno,bez obzira što gotovo čitave noći nisam oka sklopio.Mada sam se trudio da što pre zaspim,da ne bih izgledao poput šlogiranog karanfila,noć uoči našeg prvog susreta,proveo sam gotovo potpuno budan.Kroz prozor moje spavaće sobe već su dospevali prvi zraci zore,a ja sam još uvek bezuspešno pokušavao da zaspim bar na sat vremena.I u trenutku kada su mi se oči sklopile i kada sam na neki način već utonuo u neki (nazovomo)san,sat je zazvonio.
Ne,nije mi bilo kao po običaju potrebno da se protežem u krevetu želeći da odspavam makar još koji minut.Ustao sam kao da su stotinu vragova skočili na mene i za tren oka sam bio potpuno budan bez ijednog traga od nespavane noći i bez želje za snom od bar nekoliko minuta.
Poluhladan tuš i par kafa bez šećera učinili su da se osećam kao da sam spavao čitavu nedelju bez prestanka.
U Beogradu sam bio nešto pre 10 sati i s obzirom da sam znao da ćemo se sresti tek negde posle pet popdne,čitavo to vreme praznine bilo je dugo kao jedan svetlosni vek.
Nije bilo načina na koji nisam pokušao da svo to isčekivanje bar na neko vreme odagnam iz svojih misli.Pešačenje Nemanjinom,Knez Mihajlovom,bulevarom Kralja Aleksandra,par sati u depou preko puta Vuka i ponovno pešačenje do Slavije nije bilo dovoljno da svo to vreme utrošim.Na Slaviji sam bio čitavih dva sata ranije no što je trebalo.No,više nisam imao kud,jer mi je svaki mišić na nogama prosto pucao od silnog hodanja,tako da sam i pored toga što sam bio svestan da će me tih par sati isčekivanja prosto ubiti,ipak odlučio da u obližnjem kiosku kupim neki časopis i uz njegovu pomoć kako tako i to prebrodim.Ne sećam se ničega što sam u tom časopisu čitao,jer moje oči jednostavno nisu uspevale da uspostave komunikaciju sa mojom svešću,tako da se sve ono pročitano jednostavno gubilo negde na pla puta između njih i mog razuma.U nekoliko navrata sam čitao iste stranice i ne shvatajući da sam ih već jednom ili dva puta pročitao.

Nije bilo ni jedne tridesdet jedinice,čija lica putnika nisam pomno pratio dok sam sedeo na klupi ispred hrama svetog Save na Vračaru,nadajući se da ću među putnicima koji tu izlaze ugledati nju.Prošli su tri ili četiri busa (ni sam se ne sećam tačnog broja),no ni u jednom od njih nije bilo osobe koju sam zavoleo najviše od svih drugih na ovoj ogromnoj zemaljskoj kugli.Na svakih par minuta sam pogledom uprtim u sat isčekivao da skazaljke budu što više pomerene,no one su gotovo uvek stajale na istom mestu kao da mi je sat bio pokvaren.Hiljadu sam puta proračunavao vreme koje joj je bilo potrebno da stigne do hrama i ipak nikada nisam mogao doći do tačnog rezultata s obzirom na ogromnu Beogradsku gužvu i česte zastoje u saobraćaju.
U jednom trenutku,bez obzira što je bus bio predaleko od mene da bih mogao uočiti onu tablicu sa brojem,negde iznad veterinarskog fakulteta,u sebi sam osrio neki čudan nemir i nerečivu sigurnost da mi baš on donosi nju.I nisam pogrešio.Bus je stao na nekih desetak metara od mene,a ja sam još uvek sedeo,nemajući hrabrosti da ustanem.Čak i u trenutku kada sam uočio kako izlazi,zastaje na stanici i pogledom me traži u onoj ne tako velikoj gomili ljudi,prosto nisam imao hrabrosti da ustanem i krenem ka njoj.Osećao sam da će me noge izdati,da će mi ravnoteža popustiti,da ću poput pijanca posrnuti.A onda,onda je odjednom,kao rukom pokošeno sav taj strah i sva ta nesigurnost nestala.Toliko topline,tliko pozitivne energije zračilo je iz nje,da u mojoj svesti jednostavno nikakvom strahu više nije bilo mesta.
Ne,ne sećasm se da li smo zajedno krenuli jedno drugom u susret ili sam ja došao do nje,jer u tom zanosu sreće moj mozak to nije ni mogao da registruje,ali se zato tako dobro sećam topline i nežnosti njene ruke i njenih usana.
Poželeo sam da je svom silinom zagrlim i da je do besvesti svom strašću srca svog neprestano ljubim,ali sam ipak nekim čudom uspeo da sve to obuzdam u sebi,znajući da nije ni vreme,a ni mesto za tako nešto.

Ona je pila neku bljutavu kafu koju je konobar na sebi svojstven način nekako smutio,a ja koka kolu sa puno leda,tako da ni ona nije ni približno imala onaj svojstven ukus.To su bili jedini loši segmenti dok smo sedeli za stolom nekog kafića ,držali se za ruke i pomno se bez treptaja očiju posmatrali.Bez obvzira,koliko god da smo se trudili da neke stvari prikrijemo u sebi,oči nam nisu bili saveznici.Naprotiv,veoma lako i očigledno,bez imalo smisla za nepoznanošću,one su odavale svaki,pa i onaj najskrovitiji deo naših osećanja.
Ne,nije mi trebalo dugo da shvatim da je ona jedna divna,iskrena,osćajna,emotivna,jednom rečju Božanstvena soba.Osoba o kojoj se samo sanjati može i kakvu majke veoma retko rađaju.Ni trunke pakosti,ni prah zle namere,ni zrnce nečeg lošeg i negativnog u njoj nije postojalo.Bila je savrašena u tolikoj meri,kao da su sve pametne glave ovoga sveta uložile sav svoj trud da stvore nešto posebno,nešto unikatno,nešto što nigde više ne postoji.
Ni sam ne znam kome više da budem zahvalan.Njoj zato što postoji ili Bogu koji je trasirao naše puteve i predudredio da se spojimo u gomili od dvadestak milijardi ljudi i ludo,ludo se zavolimo.

Zagrleni smo šetali niz Nemanjinu,neretko posrtajući.Bez obzira koliko god da smo se trudili da nam koraci budu sigurni,u pojedinim trenucima čar i opojnost ljubavi je činila svoje.
Na uglu Savske i Nemanjne,požuda i strast su prosto nadvladali svaki deo naše svesti i sav onaj bedem nekog neprimitivizma se raspsnuo kao mehur sapunice.Zagrlio sam je toliko jako da nisam bio ni svestan bola koji joj nanosim i poljubio je žarom kojim nikada nikoga nisam ljubio.Ne,ne znam koliko je to trajalo,ali znam da je trajalo i čitavu večnst za nas bi ipak bilo nedovoljno.Toliko želje,toliko strasti,požude i ljubavi u jednom trenutku nikada se nije izlilo iz moje duše.Znam da ni po čemu ni ona nije zaostajala i da je sve to u najmanju ruku i u njoj bilo prisutno u tolikoj meri.Nisu potrebne škole,gomile pročitanih knjiga,psihologija,filozofija,nije nam bilo potrebno ništa da to uočimo.To je toliko bilo očigledno da bi i svakom prolazniku sve to bilo potpuno jasno.

Užurbanim koracima išli smo ka glavnoj autobuskoj stanici.Poslednji autobus tek što nije pošao,a mi smo još uvek ili van stanice.Zaista sam molio Boga da zakasnim i da sve ono najlepše što sam ne samo tog dana doživeo,produžim bar za još koji sat.No,ipak želja mi se nije ispunila.Prokleti autobus kao da je baš mene čekao iako je vreme polaska već bilo prošlo.Nesvesno sporim korakom sam pošao ka jednom od šaltera,jer je vetrovatno još uvek jedan deo mene težio da zakasnim.Uzalud je pokušavala da mi ukaže na činjenicu da će mi autobus otići i da neću imati kako da se vratim kući,jer moje su noge i dalje hodale istim ritmom.Čak i kada sam došao do samih ulaznih vrata na autobusu,verovao sam da će me nešto spreiti da odem.Molio sam Boga da u autobusu nema više ni jednog slobodnog mesta i u trenutku kada mi je kontrolor rekao da mi karta nije overena,prosto sam se obradovao,što bi mi za razliku u svakoj drugoj situaciji u meni probudilo neku vrstu panike i straha.Zaista sam bio ravnodušan,čak šta više i srećan dok mi je to govorio,no ipak mi je nekom olovkom nešto (ni sam ne znam šta,jer na to nisam obraćao pažnju),nažvljao na karti i pustio me da uđem u autobus.Nekoliko poljubaca kroz rešetke koje su delile perone od hola autobuske stanice bili su poslednji dodiri delova naših tela tog dana.
Samo nekoliko sekundi pošto sam ušao u autobus,vrata su se zatvorila.Autobus je polazio,a ona je i dalje stajala na onom mestu na kom sam je poslednji put poljubio.Očima punim suza,suza koje godinama nisu ni pojmile da kanu iz njih i dalje sam netremice psmatrao njeno lice,njene ruke i sve ono što se iza onih prokletih rešetaka moglo uočiti.Na kraju,na samom izlazu sa stanice dok smo čekali da se rampa podigne,u daljini sam vide obrise njenog tela,a u mojim mislima je u istim trenucima poput filmske trake prolazio čitav tok našeg susreta.
Shvatio sam da sve to nije ni san,ni zabluda ni jedan životni hir,već da je to ljubav koju nikada do tada u svom životu na takav način i u tolikoj meri i jačini nisam osetio.Znao sam da je volim kao niakada nikoga pre i da nikada niko u meni neće probuditi ni senku od svih tih osećanja.
Ne,više nisam bio kao ono usamljeno stablo na početku priče,više nisam bio čovek koji živi život bez života,senka koja diše.Bio sam nešto što nikada nisam bio,nešto što ni meni samom nije bilo poznato.Mnogo je toga davno ugašenog ona ponovo probudila u meni,mnogo toga meni do sad nepoznatog pokazala da u meni postoji,jednom rečju,ona je jedina osoba koja je mogla da me vrati i koja me je vratila u život i ne samo to,već je i taj život učinila srećnijim i značajnijim nego što je ikada bio.
Kažu ljudi «Samo jednom se voli».Sada i u to verujem i znam da ću samo jednom voleti,da ću je voleti dok se i poslednja varnica mog života ne ugasi.

Z.Jović
Funky Angel
Funky Angel
Admin
Admin

Broj poruka : 2830
Datum upisa : 20.02.2009

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Priče

Počalji od Funky Angel Sub Dec 18, 2010 7:20 pm

"Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost, i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrede više nego čitavi meseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohteva. (Njihova propinjanja su ćudljiva i nezdrava, njihova nezadovoljenja nesigurna i kratkotrajna, sam sebi cilj i svrha!) A minut čiste radosti ostaje u nama zauvek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti. Što ne boli - to nije život, što ne prolazi - to nije sreća."
Funky Angel
Funky Angel
Admin
Admin

Broj poruka : 2830
Datum upisa : 20.02.2009

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Priče

Počalji od Funky Angel Sub Dec 18, 2010 7:20 pm

"Ko nosi u sebi veliku, istinsku strast, taj je nesrećan i mučen više nego stotina drugih ljudi zajedno, ali je pošteđen od mnogih sitnih briga i nedaća koje muče većinu ostalih ljudi celog veka i svakog dana pomalo...
Funky Angel
Funky Angel
Admin
Admin

Broj poruka : 2830
Datum upisa : 20.02.2009

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Priče

Počalji od Funky Angel Pet Dec 24, 2010 8:06 pm

"Ti sve razumeš. Konačno jedinstvo. Patiš, uživaš, voliš, besniš, ljubiš, smeješ se. Rođeni smo za isto. Puni želje za otkrićem i ljubavi prema otkrivenom, skrivenom i boli što ga uvek gubimo.
Lep si. Tvoju lepotu ja ti dajem. Naoružaj se protiv svega što te ne oslobađa. Pobuni se protiv svega što te okiva. Ti voliš sebe. Voli me kao centar. Kao sebe.
Čuj me, miluj me onim što tražiš i onim što si našao.
Idem ka tebi i ka sebi.
Kao svaka dobra pesma."

Frida Kalo
Funky Angel
Funky Angel
Admin
Admin

Broj poruka : 2830
Datum upisa : 20.02.2009

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Priče

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 16 od 16 Prethodni  1 ... 9 ... 14, 15, 16

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu